Glas je bio smiren, no između se redaka iščitavala nervoza, nevjerica, bojazan. Izbornik reprezentacije Obale Bjelokosti Vahid Halilhodžić prvo je zamolio:
- Nazovite me točno u 15 sati, sada sam na sastanku s predstavnicima osiguranja.
Tako je i bilo, javio se i krenuo pričati potresnu angolsku ispovijest...
- Situacija je iznimno konfuzna, većina ministara Vlade i sam premijer Angole stigli su kako bi nas ohrabrili, došao je i predsjednik Afričke nogometne federacije. Sa sobom su donijeli i odluku da se Afrički kup nacija neće prekidati, o odgodi nema govora. Taj je stav u korelaciji s onim koji smo donijeli i mi, zajedno s najvišim dužnosnicima države i Saveza Obale Bjelokosti.
Ne predstavlja li to prevelik rizik?
- Meni je lakše, ja sam slične grozote već naviknuo.
Dijele li igrači vašu odlučnost?
- U momčadi vlada košmar, strah, panika! Do nas dopiru razno-razne priče, oko hotela gdje smo smješteni nalazi se strahovito velik broj vojske i policije s punim naoružanjem, iznad nas lete desetine helikoptera, a usto stižu i nove prijetnje terorista da ovo nije njihov posljednji ples smrti. Mnogi reprezentativci nisu oka sklopili, u očima im vidim strah, klubovi ih zovu natrag, obitelji su prestravljene. Nije dobro... Pogotovo s velikim igračima, poput Drogbe, Kolo i Yaye Tourea, njihov osjećaj ugroženosti doista je realan, u glavi su snajperisti, kakva lopta. Pa teroristi prijete daljnjom čistkom!
Razgovor je vjerojatno jedini lijek.
- Da, ali ne o tome. Bilo kakvo spominjanje nastale situacije bilo bi kontraproduktivno. Jer bi se stvorila dodatna psihoza. Pokušavam ih okrenuti nekim drugim temama, laganijima, opustiti ih, smanjiti paniku i pobuditi osjećaj sportske drskosti.
To je, pretpostavljamo, teško.
- Jest, igrači strahuju za život. Opravdano. I stoga im misli lete samo na to.
Нема коментара:
Постави коментар